ты будешь

Благодарю за перевод Сергея Викторовича Савченко.
Русская версия опубликована в журнале "Дарьял" №6-2017.

Ti ;e; biti

Prije dvije godine imali smo kratak emocionalni roman, neo;ekivani za mene. ;ovjek nije plijenio spolaj;nim izgledom ili pokretom tijela nego o;trim gordim razumom u kontrastu sa njezno;;u. Ja sam ga zavoljela. A onda on re;e: «ne mogu, ne ho;u i ne;u». Bilo je neizdrzljivo do boli u ru;nim zelobovima, grko, ali sam shvatila razlog otkaza – u tom trenutku  sam bila klup;e problema, sa kojima se ne treba vezivati.

Сijelo to vrijeme priblizno jednom u par mjeseci sam mu pisala u mrezu neutralne fraze: «sa dobrim jutrom, ;ta radi;», pozdrav;i;i na praznike, ;to je zna;ilo sje;am se. On nije odgovarao. Ja i nisam ;ekala. Ali  nisam mogla da ne pi;em.

A onda on odgovori na dezuran pozdrav onako, kako je odgovarao ranije – uzgred i njezno. Ja sam se izgubila i za;utala. U to vrijeme sam se preselila u drugi grad, ali osje;anje da ne;to nije u redu, dovelo me rano ujutro u njegovo dvori;te u to vrijeme kad on odlazi na posao. Vidjeh ga i on mi se u;ini uznemiren, umoran i ne ba; sretan (ja sam mislila, da je ba; kod njega sve u redu) , i u jednom trenutku htjedoh da ga pozovem. Ali nisam tako uradila, on me ne primjeti i ode na tramvajsku stanicu. To je bilo u mrazno vrijeme, a kroz jednu nedjelju nastupi otopljenje. Nisam izdrzala i napisah u vk : ''Dobro vece. Neke rijeci se prilazu ka vremenu''. Opet ti;ina. A onda novogodi;nja no;, moja ;estitka i njegov odgovor. Sjedila sam na stepeni;tu ka drugom spratu moje ku;e, boje;i se spustiti do sinova, koji su se veselili za stolom.

          Napisao je da mu je zao ;to se sa nama tad nije ni;ta desilo. I jos o raku, koji je kasno operisati, ustanovljenom slu;ajno i prekasno.

          Ali zidovi, sagra;eni nekad su me drzali. Ljutnja na njega ili po;tovanje prema sebi, kukavi;luk ili gordost – nisam ;ak htjela da se razabirem u svojim osje;anjima. Jednostavno sam opet doputovala u taj ;avolji grad i objesila buket ruza na kvaku njegovih vrata. Pri;la sam neprimjetno, na prstima. I oti;la. I tek sam kasnije napisala da otvori vrata i uzme ih. Nazvao me.
''Zbog ;ega? Na koji moj ce mi cvije;e?
''Ja tako ho;u. Ne;u kasnije da poklanjam paran broj. Ho;u neparan – sad''.
       Postoje postupci znacenje kojih mi sami ne shvatamo. Cvije;e je bilo moj protest protiv smrti, - Ja sam protiv, ;uje; li!

       Bio je razgovor. I opet dopisivanje u mrezi, kao nekad. Kad sam skupila hrabrost da ga zamolim o susretu on nije prihvatio.“Ne;u da me vidi; ovakvog''. ''Nisam te vidjela dvije godine''. ''I sad ne treba. Imam drugu''. Ona je slu;ala ovaj dijalog.Bila ljubomorna. Njene pretenzije i ljubomora, koje nisam shvatila. Ja nikad nisam bila ljubomorna. Prvi put, kad sam bila udata, nisam bila ljubomorna zato sto sam voljela i vjerovala muzu. A drugi put nisam voljela i tim pa;e mi je bilo svedno, ko ga zove pred san. Oba puta sam ostala udovica, i to je vazna karta u mom pasijansu.

       A onda mi je javio da su sljede;i nalazi pokazali ubrzano pobolj;anje – i zablokirao me. Uradio je pravilno jer sam se namu;ila i postarala za taj mjesec suza i nesanice. O ;emu samo ja nisam razmisljala. ;ak do ideje da mu prerezem grlo – ja znam, kako umiru od raka, on to nije zasluzio.

       Jos u mjeseca. Obaveze, od kojih ne podizes glave. Usput bivati u vk da bih vidjela da je bio tamo nedavno – znaci, ziv je. Za te dvije godine ja nisam imala mu;karca, koji bi mogao da mi stavi ruku na bedro, kad usnivam. Cinilo se – vise mi i ne treba. Ni njega, nikoga. Tako divljom cijenom placati kratkotrajnu sre;u. I svejedno hijela sam da ga vidim uprkos zabrani, da vidim, kako sam bila u pravu, rekav;i jednom u zaru : ''Zamisli koja je to fora, ako ne umre; u aprilu, kako si ti predskazali''.

       Sredina juna, rano jutro. ;ist, umiven pljuskom grad. Ja sam se smjestila podalje od njegovog ulaza. On je iza;ao na terasu, zane;ta je pogledao u moju stranu. Kakvo ;udo?

       Boze, kako mi se ne svi;a. I vec trecu godinu mi se ne svi;a, sve poprijeko, za;to sam ga vidjela i odman zaboravila – i gorcinu i njegovo ''ne''. Sve je prekrila radost sto je ziv i mogu ga vidjeti. Jednostavno vidjeti. Prepoznavati ponovo profil, poseban hod, elegantnost odijela i pokret, kojim drzi kisobran, uzet za svaki slucaj – on je izasao ranije, da bi se pro;etao nekoliko stanica. I;la sam za njim oko 6o metara, uskla;ujuci svoj temp hoda njegovom i bila sam spremna da se smijem od sre;e. On je smr;ao i pogrbio se, ali to nije vazno. Vazno je da mi jednom shvatimo – cak smrti mozemo reci  ''Ja sam protiv''. I ona se povla;i. Nije vazno na koliko.
Vazno je da se povla;i.